Upravljanje otpadom Fotografija Alex Fu, preuzeto sa Pexel Upravljanje otpadom predstavlja sakupljanje, transport, obradu i odlaganje otpada u skladu sa propisanim merama za postupanje sa otpadom, uz upravljanje i praćenje svih tipova otpadnih materijala: čvrsti, tečni, gasoviti ili radioaktivni. Ovaj proces se sprovodi u cilju smanjenja negativnog uticaja otpada na zdravlje ljudi i životnu sredinu. Upravljanje otpadom je jedan od najvažnijih procesa za postizanje ciljeva održivog razvoja. Teško je zamisliti održiv razvoj ukoliko prethodno nije sortiran, obrađen i pravilno odložen postojeći otpad. Prema mestu nastanka otpad se deli na: komunalni, industrijski, ambalažni, poljoprivredni i baštenski, otpad iz eksploatacije i ekstrakcije ruda i mineralnih sirovina, građevinski, medicinski i životinjski otpad, kao i muljevi, talozi, pepeo, šljaka i sl. Prema toksičnosti, otpad klasifikujemo na opasni, neopasni i inertni. Ukoliko otpad klasifikujemo prema sastavu, on može biti: staklo, organski otpad, plastika, papir i karton, limenke, električni i elektronski uređaji, stara vozila, gume, otpadna ulja i maziva, otpadne hemikalije, baterije, boje, jalovina, tekstil, metali i drvo. Danas, dve milijarde ljudi nema pristup uslugama prikupljanja otpada, dok tri milijarde ljudi uopšte nema način da odloži otpad na kontrolisane deponije. Usled sve većeg demografskog rasta i ekonomije koja je usmerena ka potrošačima, praćena povećanjem životnog standarda i urbanizacijom, količine otpada eksponencijalno rastu i procenjeno je da će se količina od dve milijarde tona generisanog otpada koja je na planeti postojala 2014. duplirati do 2050. godine. U Srbiji je tokom 2017. godine stvoreno oko 11 miliona tona otpada usled povećanja broja postrojenja i povećane količine otpada nastalog u termoenergetskim objektima i kompanijama čija je delatnost proizvodnja sirovog gvožđa, čelika i feolegura, od čega je udeo opasnog otpada iznosio manje od 0.7%. Veliki izazov u Srbiji predstavlja komunalni otpad koji na smetlišta odlažu javno komunalna preduzeća lokalnih samouprava. Prema podacima iz 2017. godine, ovakvih tzv. deponija zvanično ima 123 (bez 44 lokalne samouprave koje nisu dostavile podatke o broju smetlišta na njihovoj teritoriji), za koje je u većini slučajeva predviđeno saniranje i zatvaranje, jer uglavnom ne zadovoljavaju tehničke standarde predviđene Strategijom o upravljanju otpadom i vrlo je malo deponija koje se mogu uključiti u sanitarne deponije. Najveći deo komunalnog otpada u Srbiji se odlaže na deponije, iako bi poštujući principe cirkularne ekonomije to trebalo da bude poslednje rešenje. Ciljevi EU kojima bi Srbija trebalo da teži jesu da se do 2020. reciklira 50% komunalnog otpada, 2035. godine 65%, kao i da se do 2035. godine manje od 10% komunalnog otpada odlaže na deponije. Uspostavljanje efikasnijeg regulatornog okvira za upravljanje otpadom je od velike važnosti za očuvanje životne sredine, kao i za proces pristupanja Srbije Evropskoj Uniji. Neophodno je unaprediti sistem za kontrolu upravljanja otpadom, sa posebnim akcentom na kretanje i odlaganje otpada, kao i uspostavljanje strože kontrole operatera sistema i veće transparentnosti njihovog rada. Da bi proces upravljanja otpadom bio efikasan i integralan potrebno je težiti ka sledećim koracima: prevencija nastajanja otpada, smanjenje količine otpada i njegovih opasnih karakteristika, tretman otpada, planiranje i kontrola delatnosti i procesa upravljanja otpadom, transport otpada, uspostavljanje, rad, zatvaranje i održavanje postrojenja za tretman otpada, monitoring i savetovanje i obrazovanje u vezi delatnosti u aktivnosti na upravljanju otpadom.